asd
asd Vlaški Mozaik

Timoc Press - vlaška elektronska novinska agencija-posetite nas na www.timocpress.org uvek aktuelne informacije iz vlaške zajednice

Emil Piko(Émile Picot)


Biografija:


Emil Piko, rođen 1844 u Parizu, preminuo 1918 u Sant Martin d’Ecublei, bio je francuski Romanista i Rumunista. Nakon završenih studija prava 1865 god. bio je sekretar vlaškog(rumunskog) princa Karola I(Karl Eitel Friedrich) od 1866 do 1867. Zatim, vicekonzul  Francuske u Temišvaru od 1869-1872, nakon ovoga od 1875 do 1909 bio je zaposlen na “Institutu za Orjentalne Jezike i Civilizacije” pri školi za “Žive Orjentalne Jezike” u Parizu na prvoj zapadnoevropskoj katedri za rumunski jezik. Jedan je od osnivača 1874 god. udruženja pod nazivom “Društvo za Drevne Francuske Tekstove, zajedno sa Gastonom Parisom(Gaston Paris), Polom Majerom(Paul Meyer), Džemsom Rotšildom (James Nathan de Rothschild) i drugima. Član “Akademije Spisa i Lepe Književnosti” (Académie des inscriptions et belles-lettres) postaje 1897. Nakon toga, 1909, kupuje dvorac Mensnil u jednom malom naselju, Saint-Martin-d’Ecublei u oblasti Orne na zapadu Francuske, i postaje upravnik te oblasti. Tokom Svoje karijere objavio je više značajnih radova iz oblasti svojih istraživanja o Rumunima, rumunskom jeziku i njegovim dijalektima na balkanu.


U nastavku sledi tekst koji predstavlja uvod u knjigu “Narodne pesme Rumuna Srbije”, izdate od strane Emila Pikoa. Materijal za knjigu odnosno pesme sakupili su i pripremili 1887 i 1888 god. Đorđe Dimitrijević i Svetozara Stojadinović, iz Negotina, kao i od strane učiteljice, čije ime, nažalost, nije poznato i koja nije bila vlaškog porekla.



“Narodne pesme Rumuna Srbije”-Uvod(napisao Emil Piko-Émile Picot):


Srbija obuhvata prilično mnogobrojnu rumunsku populaciju koja je rasprostranjena između Morave i Timoka, a posebno u Ćuprijskoj nahiji, Požarevačkoj, i od Crne Reke do Krajine. Teško je odrediti tačan broj ovog stanovništva, o kome zvanične publikacije novog kraljevstva ne sadrže ama baš nikakve informacije. Godine 1861, Lejean (1) ga je procenio na 104.343 pojedinaca; 1868. godine Kanitz (2) taj broj procenjuje  na 123.000 duša. Veoma je verovatno da je istinita procena ovih brojki danas ispod pomenutog brojnog stanja. U nahiji Crna Reka, porast rumunskog stanovnistva na godisnjem nivou je, po Milicevicu, (3) 1.42 p. 100; on je 1.44 u Ćuprijskoj nahiji.


Nijedan putnik se nije vezao za proucavanje Rumuna Srbije; zbog toga su oni danas tako malo poznati. Naslućuje se da su oni došli sa severa, drugim rečima iz Vlaške, a ne sa juga. Dokaz za to je dijalekat koji se čuje između Morave i Timoka koji je identičan onome kojim se govori u Maloj Vlaškoj. Stanovnici Istočne oblasti su poznati pod imenom "Carani", što je uspomena na naziv "Cara Rumâniasca", odnosno Vlaška, odakle su im koreni. Ostali nose naziv "Ungurjani", drugim rečima "Mađari", jer su došli iz Banata, iz Temišvarske oblasti.


Stanovnici granične oblasti oko Porečke Reke ne poznaju, čini se, ni jedan ni drugi naziv. Po rečima naših zapisivača, kod njih ne postoji tradicija koja bi mogla da ih poveže sa Vlaškom, ili sa Mađarskom, i možemo se pitati nisu li oni bili prisutni na ovoj zemlji pre dolaska kolona Rumuna koji su pristizali sa leve obale Dunava.


Rumuni Srbije nemaju nikakvu nacionalnu svest; nemaju ni novina ni škola. Neki od njih odlaze u potrazi za poslom do Male Vlaške; ali se oni ne razlikuju od ostatka populacije.


Godine 1887. i 1888, gospodin Stojan Novaković, lingvista, koji se trenutno nalazi na dužnosti izaslanika Srbije u Konstantinopolju, bio je ljubazan poslati nam pregršt različitih pesama sakupljenih od strane gospode Đorđa Dimitrijevića i Svetozara Stojadinovića, iz Negotina, kao i od strane učiteljice, čije ime, nažalost, ne poznajemo. Dva prva sakupljača narodnih umotvorina koja pripadaju rumunskim familijama, nisu nikada učili drugi jezik do srpski, tako da su uspeli da zapisuju rumunske tekstove samo zahvaljujući mukotrpnim empirijskim istraživanjima u pokušaju zapisivanja po pravilima ortografije koju ne poznaju. Isto važi i za srpsku učiteljicu, koja je, kao stranac u tom regionu, duže boravila.


Uprkos vrednostima koje nam nude ovi tekstovi iz Srbije, mi smo se deset godina

dvoumili da ih objavimo, zbog fonetskih različitosti i teškoća na koje nailazimo skoro u svakom stihu. Nismo preuzeli na sebe odgovornost da ih posredno izgubimo, a sve u nadi da ćemo se zadržati na obalama Timoka, ili dobiti informacije koje bi nam pomogle da kompletiramo prethodno dobijene. Naše nade se nisu ostvarile, tako da smo odlučili da objavimo tekstove tako kako su nam i poslati.


Činjenica koja se može izvući iz ovih tekstova je ta da je fonetika Rumuna iz Srbije ista kao fonetika Rumuna iz Male Vlaške i Banata. Fenomen koji dominira jeste umekšavanje slova e u ie i uticaj ovog fenomena na suglasnike d, gh (srpki g), t, l, n, j (srpksi ž) et ci (srpski ć) koji prelaze u suglasnike d’ (Ђ), t’ (Ћ) l' (Љ) ń (Њ) j' (afi ź) i ś. Isto umekšavanje se javlja ispred samoglasnika i.


Nemožemo još reći da li je ovaj izgovar stalan.  Naši zapisivači koji nemaju predrasuda pišu ponekad na jedan način, ponekad na drugi. Moguće da izgovor variram ako ne u istom selu, onda iz sela u selo.


Rečnik nam izgleda isti kao u Maloj Vlaškoj sa nekoliko dodataka turskih i srpskih reči. Među pesmama koje objavljujemo posle ovog uvoda su ljubavni i satirički komadi, narodne izreke i dečije pesme koje nemaju mnogo značaja. Većina ovih tekstova nam dolaze iz Vlaške (to isto važi i za naš tekst pod brojem XVII koji nema veliko značenje kod stanovnika desne obale Dunava.)

 

Inače, to je drugačije kada je u pitanju tekst o kugi i pesmama koje imaju istorijski karakter. Pesme o sadašnjim hajducima, o isitini, su analogne sa kompozicijama istih žanrova  u Vlaškoj i Moldaviji; priča o poznatom Pazvandži (Pazvan-Oglu) i Stojanu buljubaši poznate su u celoj Srbiji.


Mi smo objavili posle duge balade pod brojem XXIV dva teksta. Jedan je od gospodina Stojadinovića, dok je drugi od gospodina Dimitrijevića. Ova dva teksta se ne razlikuju po fonetičkim detaljima, međutim mi smo bili posvećeni da ukažemo na sve promene kako bi upoznali čitaoce sa teškoćama sa kojima se nismo izborili i ostavili čitaocu mogućnost da on sam formira lično mišljenje. Gospodin Aleksandru Odobescu nam je ljubazno pomogao i na čemu mi mu se puno zahvaljujemo da traskriptuje ovu pesmu jer naši srpski dopisinici nisu pokušavali da razdoje stihove. Čak je imao i ljubaznoisti da na prevede tu pesmu koju smo mi delomično predstavljali.


Posle balade o Stojanu, predstavili smo dva veoma različita pisana fragmenta jednog te istog komada. Ti fragementi prikazuju koliko je sećanje na užasnog vidinskog pašu još prisutno na obalama Timoka.


Završili smo pesme vezane za Stojana komadom koji je prikupljen u Banatskom Tamišu od strane gospodje Marinescu, iako je komad sastavljen u Srbiji ; aga Topavlovic (XXVIII). Ovaj zadnji komad nam prestavlja rumunskog hajduka kao običnog šefa razbojničke grupe koja teroriše čitavu zemlju.


Istorijske narodne pesme koje vam mi predstavljamo su načinjene zadnjih godina XVIII veka ili u prvoj cetvrtini XIX veka što dokazuje da naselajvanje Rumuna u Srbiji ne datira kako je već rečeno par puta uspostavom ruske vojne adimistracije u Vlaškoj, već da se to desilo mnogo ranije.


.................................................................................................................................................




Ispod sledi kopija originala knjige na rumunskim(vlaškim) dijalektima tj. govorima regiona Timočke Krajne gde su pesme sakupljane i pripadajućim prevodom na francuski jezik.